Republika Hrvatska ima značajne potencijale i komparativne prednosti u sektoru poljoprivrede; razvijene poljoprivredne resurse (zemljište, klima i voda). Kao privredni sektor poljoprivreda u bruto domaćem proizvodu (BDP) je (1997.- 2005.) zastupljena s više od 7% u zaposlenosti poljoprivreda sudjeluje s 13% te zajedno s prerađivačkom industrijom u vanjskotrgovinskoj bilanci je zastupljena od 10 do 12%.

Značaj poljoprivrede u hrvatskom gospodarstvu je veći nego što pokazuju prethodni podaci – ako se uzme u obzir povezanost agrarne proizvodnje s drugim gospodarskim djelatnostima (mineralna gnojiva i zaštitna sredstva, prerađivačka industrija, promet, trgovina i turizam. Isto tako važna je i zaposlenost u poljoprivredi; u gotovo pola milijuna obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava preko milijun članova tih obitelji na različite načine (osnovna i dopunska primanja) bavi se poljoprivredom. Prevladavajući dio agrarne strukture čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva, koja posjeduju oko 80% zemljišta i stočnog fonda. Više od 70% tih gospodarstava ima manje od tri ha i to u pravilu vrlo usitnjenih poljoprivrednih površina. Čak i među onim agro-proizvođačima koji imaju veće površine zemljišta malo je tržišno usmjerenih gospodarstava koja bi se u sadašnjim okolnostima mogla ravnopravno nositi s uvoznom konkurencijom. Osim toga – nepovoljna je i dobna i obrazovna struktura poljoprivrednika.

Mehanička kretanja stanovništva prouzročena agresijom na Hrvatsku te ratnim događanjima, nekorišteni i uništeni poljoprivredni resursi (zemljište, stoka i nasadi, mehanizacija i objekti te infrastruktura) utjecali su na smanjenje proizvodnje u poljoprivredi, na njen ekonomski položaj te na pogoršanje vanjsko trgovinske bilance Hrvatske. Uz to (s ne manjim utjecajem) su i nedovoljno osmišljene ekonomske i pravne mjere pretvorbe bivšeg društvenog sektora u poljoprivredi (i prerađivačko-prehrambenog kompleksa), kao i više-godišnja neodređena vanjsko trgovinska politika te zakašnjenje u procesima uključivanja Hrvatske u međunarodne integracije (WTO, CEFTA, EU). Tranzicijski šok prijelaza na tržišno gospodarstvo i u poljoprivredno-prehrambenom sektoru je rezultirao nizom nepovoljnih posljedica kao i u drugim gospodarskim djelatnostima: pad proizvodnje i zaposlenosti, povećana zaduženost, tehnološko zaostajanje, pogoršanje bilance trgovinske razmjene i nelikvidnost.*1

Odgađanje nužnih reformi u pojedinim područjima i jače gospodarsko integriranje samo se djelomice može opravdati ratnom agresijom na Hrvatsku; ratna ra-zaranja u poljoprivredi posebno su pogodila tradicionalno najproduktivnije područje hrvatskog Podunavlja, iako se stradanja stočnog fonda, mehanizacije kao i minirano zemljište javljaju na puno većem prostoru. Na žalost, prestanak rata nije donio zaokret u provedbi ekonomske politike prema selu i poljoprivrednim proizvođačima u skladu s njihovim strateškim značenjem. Neodgovarajući sustav financijske i institucijske potpore poljoprivredi, iako deklarativno na strani poljoprivrednika, u praksi je izravno i neizravno dovodio i dalje do prelijevanja državnog novca u neučinkovite i trome sustave. Visoki eksterni troškovi proizvodnje, kruti porezni sustav, kronični nedostatak (za poljoprivredu nužno) jeftinog kapitala, neracionalan trgovinski i distribucijski sustav te nedostatna proračunska potpora neki su od glavnih čimbenika pada proizvodnje, niske razine samo-dostatnosti (ispod 60%), te visokih cijena poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.*2

U Hrvatskoj postoji gotovo 149 tisuća poljoprivrednih gospodarstava. (računaju se samo gospodarstva koja posjeduju više od 2 ha poljoprivredne površine te ih se može smatrati proizvođačima za tržište) u usporedbi se europskom strukturom – to znači da je veličina posjeda ograničavajući element u ratarskoj proizvodnji i s njom povezanim stočarstvom. Veći dio poljoprivredne djelatnosti čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva, koja posjeduju oko 80 % zemljišta i stočnog fonda, sudjeluju s 37,9 % u otkupu poljoprivrednih proizvoda i 52,7 % u ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje i usluga. Više od 70 % tih gospodarstava ima manje od 3 ha - u pravilu vrlo usitnjenih poljoprivrednih površina. Stoga je hrvatska poljoprivreda nekonkurentna u međunarodnim razmjerima, što potvrđuje i negativna vanjskotrgovinska bilanca. Prinosi su niski, kao i razina samo-dostatnosti velikog broja proizvoda. Ove su slabosti rezultat nerazvijene tržišne infrastrukture, neučinkovitih distribucijskih kanala, nedostatne razine vertikalne integracije, ne-organiziranosti poljoprivrednika u lancu vrijednosti, nerazvijenog tržišta zemljištem i ruralnog financijskog tržišta, kao i još uvijek prisutnih ratnih šteta. Nepovoljna je i obrazovna te starosna struktura poljoprivrednika, dok su njihove upravljačke vještine neodgovarajuće. Poljoprivredna su gospodarstva relativno mala, s raznovrsnom proizvodnjom pretežito za vlastite potrebe, što umanjuje ekonomije obujma, učinkovitost proizvodnje i prinose.*3

Kako navodi Petar Grahovac – «Ponuda poljoprivrednih proizvoda iz domaće proizvodnje kontinuirano je, tijekom posljednjih šest desetljeća, izuzimajući nekoliko godina, zaostajala (i zaostaje) za potražnjom za tim proizvodima. Zbog toga je razmjerno visoki i rastući deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni poljoprivrednih proizvoda bio samo nužna posljedica spomenutog nesklada. Tako je deficit u 2005. dosegnuo rekordnu vrijednost od 734 mil. $ (uvoz:1672 mil. $ i izvoz: 938 mil. $). Takvi odnosi ponude i potražnje te izvoza i uvoza primarno su rezultat dugogodišnje stagnacije poljoprivredne proizvodnje. Naime, fizički opseg poljoprivredne proizvodnje u trogodištu 2002./04. ostao je na približno istoj razini na kojoj je bio 1976./78.g. ili preciznije - smanjio se za 2% tijekom četiri desetljeća. U istom se razdoblju broj stanovnika smanjio 2,7%, a pokrivenost uvoza izvozom smanjila se od 81.9 na 56,1 %. Može se, dakle, zaključiti da su prehrana pučanstva kao i industrija koja kao repromaterijal koristi poljoprivredne proizvode, sve više uvozno ovisni.*4

Na nedovoljno navodnjavanje i iskorištavanje postojećih kapaciteta obradive zemlje i vode ukazuje Ivan Šimunić; Hrvatska je po tim kriterijima među posljednjim u Europi. «Danas nema visoko razvijene države bez visoko razvijene poljoprivrede, niti visoko razvijene poljoprivrede bez navodnjavanja. Evo dva primjera*5:»

a) SAD, a posebno država Kalifornija, koja ima tipičnu pustinjsku klimu s godišnjom količina oborina od 100 do 200 mm/m2, a maksimalne ljetne temperature više su od 40oC. Izgradnjom nekoliko mamutskih vodoprivrednih sustava s dovodom velikih količina vode iz udaljenih izvorišta područje je pretvoreno vrlo povoljno agrarno područje; danas je Kalifornija, bez premca, najbogatije područje svijeta, i to ne samo u poljoprivredi (posebno agrumi te različito voće i povrće) već i u industrijskoj proizvodnji.